NSK
NSK

Digitalni akademski repozitorij (DAR)

time: 0.0022778511047363
 

Barac, Antun

(Kamenjak kod Crikvenice, 1894 - Zagreb, 1955)

Barac, Antun
ID: NSK5
Radovi u repozitoriju: 1
Biografija:

Barac, Antun, hrv. knjiž. povjesničar i kritičar (Kamenjak kraj Crikvenice, 20. VIII. 1894. – Zagreb, 1. XI. 1955.). Diplomirao na Filozofskom fakultetu (jugosl. književnosti, njemački, filozofija) u Zagrebu 1917. Doktorirao 1918. tezom o V. Nazoru. Srednjoškol. prof. na Sušaku i u Zagrebu, a od 1930. prof. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1947. redoviti član JAZU. Bio je član redakcije časopisa Jugoslavenska njiva (1926), urednik časopisa Mladost (1925–33), uređivač mnogih znanstv. edicija i antologija, a s V. Nazorom pisao je i srednjoškol. udžbenike. Započeo pisati kao enigmatičar i pjesnik, a u esejima Naša književnost i njezini historici (Jugoslavenska njiva, 1923) i Između filologije i estetike (Savremenik, 1929) iznio je svoje poglede na zadaću i smisao umjetnosti, posebno književnosti. Povijest književnosti, po njemu, istodobno je povijest duha, atmosfere i filozofije vremena, ali prije svega povijest tijekova života zahvaćena u njegovoj sveukupnosti s najvrjednijom odrednicom u središtu pozornosti – čovjekom. Naglašavajući kako književnopov. studija mora pokazati koliko život kao totalitet pulsira u knjiž. djelu, B. knjiž. umjetninu stavlja u određeni pov. kontekst i postavlja tezu o potrebi različitih kriterija u ocjenjivanju književnosti velikih i malih naroda, a iz tog je stajališta proizašao i njegov poznati termin »veličina malenih«. Te postulate konkretizirao je u analizama više hrv. (te nekih srp. i slov.) pisaca, posebno u monografijama (Vladimir Nazor, 1918; August Šenoa, 1926; Vidrić, 1940; Mažuranić, 1945), ali je pisao i o manje poznatim književnicima (F. Horvat Kiš, I. Perkovac, L. Botić i dr.). U većim studijama do punog je izražaja došla Barčeva književnopov. metoda: uzimajući u obzir i primjenjujući različite metodološke postupke, od pozitivističkih pa do estetskog vrednovanja, služeći se svojevrsnom eklektičkom metodom, uspješno je povezivao tradicionalne postupke s modernim tendencijama u raščlambi knjiž. ostvarenja. Njegov smisao za sintezu vidljiv je u knjizi Hrvatska književna kritika XIX. stoljeća (1938) te u započetoj povijesti Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, projekta od kojega su objavljene dvije knjige: Književnost ilirizma (1954) i Književnost pedesetih i šezdesetih godina (nadopisala Višnja Barac, 1960). Primjenom komplementarnih metoda B. je znatno pridonio suvremenoj hrv. znanosti o književnosti, a poredbenim proučavanjima hrv. književnosti posebno mjestu hrv. književnosti u kontekstu eur. literaturâ. Ostala važnija djela: Knjiga eseja (1924), Članci o književnosti (1935), Književnost i narod (1941), Veličina malenih (1947), Jugoslavenska književnost (1954), Bijeg od knjige (1965).

Izvor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Bibliografija:

.

Izvor: Katalog NSK