NSK
NSK

Digitalni akademski repozitorij (DAR)

time: 0.0023560523986816
 

Šišić, Ferdo

(Vinkovci, 1869 - Zagreb, 1940)

Šišić, Ferdo
ID: 862
Radovi u repozitoriju: 1
Biografija:

Ferdo Šišić, hrv. povjesničar (Vinkovci, 9. III. 1869 − Zagreb, 21. I. 1940). Studirao je povijest i geografiju u Beču i Zagrebu, gdje je 1892. diplomirao, a 1900. doktorirao povijest. Od 1892. do 1902. radio je kao prof. u gimnazijama u Gospiću, Zagrebu i Osijeku. Nakon habilitacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1902) bio je imenovan privatnim docentom za hrv. povijest sr. vijeka, a 1909–39. bio je redoviti prof. na Filozofskom fakultetu. Od 1910. redoviti član JAZU. Bio je aktivan u polit. životu Hrvatske, a 1908. bio je izabran na listi Hrvatsko-srpske koalicije za zastupnika kotara Vinkovci u Hrvatskom saboru. Pristao je potom uz bana N. Tomašića i njegovu Stranku narodnoga napretka, kojoj je 1911. bio tajnik. Bio je sljedbenik genetičkoga smjera u historiografiji te je svojim djelima znatno utjecao na buduće naraštaje hrv. povjesničara. Najveći doprinos dao je hrv. medijevistici, posebice razdoblju do XII. st., a niz rasprava i studija (Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350–1416), 1902; Kralj Koloman i Hrvati godine 1102., 1907; Priručnik izvora hrvatske historije, 1914) rezultirao je sintezom Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925). Premda je nastojao napisati sveobuhvatnu sintezu hrv. povijesti, uspio je obuhvatiti razdoblje do 1873. god. (Hrvatska povijest, I–III, 1906–13; Pregled povijesti hrvatskoga naroda: od najstarijih dana do godine 1873, 1916; Jugoslovenska misao: istorija ideje jugoslovenskog narodnog ujedinjenja i oslobođenja od 1790–1918, 1937; Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića, 1942). Ujedno se bavio problematikom XIX. i XX. st. (Rijeka i riječko pitanje, 1912; Rijeka i Zadar, 1921; Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta (1870–1915), 1933; Kako je došlo do okupacije a onda do aneksije Bosne i Hercegovine (1878 odnosno 1908), 1938). Obrađivao je i novovjekovne teme (Franjo barun Trenk i njegovi panduri, 1900; Zavjera Zrinsko-Frankopanska (1664–1671), 1926). Osobito je značajan njegov rad na izdavanju građe. U seriji JAZU Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium izašli su Acta comitialia regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae − Hrvatski saborski spisi (I–V, 1912–18). Ujedno je priredio više kritičkih izdanja izvora (Letopis Popa Dukljanina, 1928; Korespondencija Rački – Strossmayer, I–IV, 1928–31; Josip Juraj Strossmayer: dokumenti i korespondencija, 1933) te objavio izvore za povijest BiH (Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, koautor, 1942; Bosna i Hercegovina za vezirovanja Omer-paše Latasa (1850–1852), 1938). God. 1919−20. sudjelovao je u radu izaslanstva Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu i napisao pritom nekoliko studija o jadranskom i riječkom pitanju te objelodanio dvije zbirke građe: Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914–1919 (1920) i Jadransko pitanje na Konferenciji mira u Parizu (1920). Neobjavljena građa koju je prikupio po arhivima u Hrvatskoj i Europi čuva se u njegovoj ostavštini u HAZU.

Izvor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža